| Sažetak | Endokrinološke bolesti česte su u pasa i mačaka, većinom su kronične, sporog tijeka pa
ukoliko se pravovremeno dijagnosticiraju i liječe nose dobru prognozu. Međutim, hitna
endokrinološka stanja javljaju se rjeđe i predstavljaju naglu pojavu dramatičnih simptoma koji
dovode do po život opasnih stanja. Naime, nije rijetkost da endokrinološka bolest postoji već neko
vrijeme, ali se njeni (suptilni) simptomi ne uočavaju sve dok se pod utjecajem drugih čimbenika
(primjerice akutne infekcije) ne razvije izrazita klinička slika. Što je nastup promjena u organizmu
brži, to su i simptomi jače izraženi i nose povećan rizik od razvoja sistemskih komplikacija koje
mogu narušiti vitalne znakove i ugroziti život pacijenta. Pravovremeno postavljanje dijagnoze i
promptna stabilizacija nužni su za povoljan ishod hitnog endokrinološkog pacijenta. Hitna
endokrinološka stanja koja se javljaju u pasa i mačaka su: adisonijanska kriza, feokromocitom,
dijabetička ketoacidoza, hiperosmolarna koma, hipoglikemija posljedično inzulinomu,
tireotoksikoza i miksedemska koma. Uobičajen prvi korak pri dijagnostici su klinički pregled te
hematološki i biokemijski parametri krvi, a za pojedina stanja postoje i specifični endokrinološki
testovi poput ACTH stimulacijskog testa kod adisonijanske krize, mjerenja koncentracije TSH,
ukupnog T₄ i slobodnog T₄ kod tireotoksikoze i miksedemske kome, te mjerenja koncentracije
glukoze i inzulina u istom uzorku kod inzulinoma. Najčešće prisutan poremećaj kod hitnih
endokrinoloških pacijenata je promjena koncentracije glukoze u krvi, a najčešći terapijski
postupak nužan pri stabilizaciji je terapija tekućinama. Najveći terapijski izazov u veterinarskoj
medicini predstavlja dijabetička ketoacidoza. Najčešći razlog velikog postotka smrtnosti je
neprepoznavanje hitnog stanja i posljedično neadekvatno liječenje. Po stabilizaciji hitnog
endokrinološkog stanja pacijentu je, osim najčešće doživotne terapije potreban i kontinuirani
nadzor veterinara, redovne kontrole te njega i briga od strane vlasnika. |
| Sažetak (engleski) | Endocrine disorders are frequent in dogs and cats, most of them are chronic, slowly
progressing, so if they are diagnosed and treated in a timely manner, they have a good prognosis.
However, endocrine emergencies occur less often and represent the sudden appearance of dramatic
symptoms that lead to life-threatening conditions. In fact, it is not uncommon for an endocrine
disease to exist for some time, but its (subtle) symptoms are not noticed until a distinct clinical
picture develops under the influence of other factors (for example, acute infection). The faster the
onset of changes in the body, the more pronounced the symptoms are and they carry an increased
risk of developing systemic complications that can impair vital signs and endanger the patient's
life. Timely diagnosis and prompt stabilization are necessary for a favorable outcome of an
endocrine emergency patient. Endocrine emergencies that occur in dogs and cats are: Addisonian
crisis, pheochromocytoma, diabetic ketoacidosis, hyperosmolar coma, hyperosmolar coma,
hypoglycemia due to insulinoma, thyrotoxicosis and myxedema coma. The usual first step while
diagnosing is a physical examination with hematological and biochemical blood parameters, and
for certain disorders there are also specific endocrinological tests such as the ACTH stimulation
test in Addisonian crisis, measurement of TSH, total T₄ and free T₄ levels in thyrotoxicosis and
myxedema coma, and glucose with insulin levels in the same sample in insulinomas. The most
common disorder in endocrine emergency patients is a change in the concentration of glucose in
the blood, and the most common therapeutic procedure necessary for stabilization is fluid therapy.
The biggest therapeutic challenge in veterinary medicine is diabetic ketoacidosis. The most
common reason for the high percentage of mortality is failure to recognize the specific emergency
and consequential inadequate treatment. After stabilization of the endocrine emergency, the patient
needs, in addition to lifelong therapy, continuous veterinary supervision, regular check-ups along
with appropriate care from the owner. |
